Elena, nekada poznata kao Rade Molnar, danas ponosno nosi svoje ime i živi kao žena, nakon što je godinama osjećala da je zarobljena u pogrešnom tijelu.Njena priča o tranziciji u Srbiji, gdje je pronašla podršku za svoju transformaciju, inspiracija je za mnoge.

Elenina priča osvjetljava borbu transrodnih osoba i važnost priznavanja njihovog identiteta. Njen put od muškarca do žene, iako ispunjen izazovima, pokazuje snagu i odlučnost da se živi autentično, bez obzira na društvene prepreke.

Kako je Elena osjećala tokom djetinjstva?

Od malih nogu, Elena je osjećala da se ne uklapa u očekivani muški identitet. Njena privlačnost prema ženskom načinu života bila je jasna, ali je društveni pritisak sprečavao da živi u skladu sa svojim pravim ja. Ove 3 planete će preokrenuti svijet naglavačke Dnevni horoskop za 10. avgust

– Čitavog života naginjala sam ka ženskom polu, ka svemu što žene imaju i rade. Najteži period mog života bila je osnovna škola, kada nisam mogla da se oblačim ili šminkam kao sve djevojčice. Gledala sam ih kako nose sandale sa kajiševima, šarene bluze, suknje i imaju duge kose, dok sam ja nosila odjeću koja mi nije pripadala. Bila sam tužna jer nisam mogla da izgledam kao one – kaže Elena.

Rade Molnar iz Sarajeva cijelog je života nosio osjećaj da je zarobljen u pogrešnom tijelu. Još od 30. godine maštao je o tome da postane žena, ali tek kada je napunio 72 godine, ta želja mu se konačno ostvarila. Danas, kao Elena, ponosno nosi svoje ime i živi u skladu sa sobom, bez straha i bez potrebe da traži tuđe odobrenje.

– Ja nemam nikakav strah, oduvijek sam se osjećala kao slobodna građanka. Ne prihvatam osude ljudi jer sam veliki vjernik i znam da samo Bog može da mi sudi. Ništa ne radim protivzakonito, jer je u Bosni i Hercegovini priznata transrodna kategorija – dodaje.

Kakav je bio njen put tranzicije?

Tranzicija je bila bolan i težak proces, sa mnogim medicinskim procedurama i terapijama. Elena je morala da putuje u Beograd za operaciju, suočavajući se sa odbacivanjem porodice i prijatelja. Ipak, njena odlučnost da živi kao žena bila je jača od svih prepreka.

– Kada mi je bila najpotrebnija podrška, gotovo svi su me napustili. Moja rodbina, iako veoma situirana, nije htjela ni da mi pomogne, ni da me primi u stan kada sam dolazila u Beograd na operaciju. Tada sam spavala u ruševinama jer nisam imala gdje da odem – nastavlja. Od cijele porodice, uz nju su ostali samo supruga, sin i suprugin brat.

– Više od 200 ljudi u mom životu me je ignorisalo i odbacilo u ove dvije godine koliko traje moja tranzicija. To je težak osjećaj, ali ja sam svoju slobodu konačno pronašla i ona za mene nema cijenu – dodaje.

Kako je brak uticao na nju?

Elena je više od 30 godina provela u braku, pokušavajući da potisne svoj istinski identitet. Ipak, unutrašnji mir nije pronašla dok nije donijela odluku da promijeni pol.

Odluka o tranziciji donijela je unutrašnji mir, ali i bolno odbacivanje od strane mnogih bliskih ljudi. Elena je izgubila prijatelje i doživjela izolaciju, ali je pronašla slobodu da bude ono što zaista jeste.

– Jedina stvar koju želim jeste da me moja supruga prihvati onakvu kakva jesam. Poslije svih ovih godina, to bi za mene značilo sve – kaže.

Srbija je bila jedino mjesto gdje može završiti tranziciju

U Bosni i Hercegovini nije postojala mogućnost za potpunu promjenu pola, pa je Elena u Srbiji pronašla medicinsku podršku potrebnu za tranziciju. Podnijela je zahtjev za srpsko državljanstvo kako bi imala pristup neophodnim tretmanima.

-Proces tranzicije moguće je izvesti samo u Srbiji. Zbog toga sam odlučila da tražim srpsko državljanstvo – ne bih li imala pristup hormonima i lekovima koji su mi potrebni za dalje korake – kaže.

Elena ne traži ni razumijevanje ni sažaljenje, već samo pravo da živi svoj istinski identitet.

– Sloboda za mene nema cijenu. Možda sam izgubila prijatelje i rodbinu, ali sam konačno pronašla sebe. I to je jedino što je važno – zaključuje ona, prenosi Blic.